Volontiranje - pokušajte.

1/28/2017

Lijep pozdrav, drage moje.


Za danas sam pripremila jedan post oko čije se objave još uvijek dvoumim, ali ipak ću to napraviti. Nisam sigurna kakve će biti vaše reakcije i hoće li vam ovaj post biti užasno dosadan, no ja zaista želim podjeliti svoje iskustvo s vama i možda barem jednu od vas potaknuti da se okuša u ovome.

Od početka ove školske godine redovito volontiram petkom. Veliki shoutout mojoj gimnaziji i prekrasnoj profesorici iz psihologije što organizira prijevoz i sam događaj baš svaki petak jer, da se ona nije angažirala, ja nikad ne bih pokušala.

Volontiranje je svima poznata riječ, ali možda ne i sama aktivnost. Postoje različiti oblici volontiranja. Humanitarna volontiranja (povezanost s ljudima) uglavnom su u školama, vrtićima, bolnicama, skolništima ili staračkim domovima. Činjenična volontiranja (u kojima niste nužno povezani s osobama) su ona kao: volontiranje u knjižnici, pomaganje susjedima u kućnim poslovima, volontiranje u lokalnom mjesnom domu... Postoji i svakodnevno volontiranje u obliku pomaganja drugima, ali vjerujem da u njemu već sudjelujete.

Zvuči ofucano, ali meni je volontiranje došlo kao odmor. Svi uvijek reagiraju tako da se prvo oduševe (jer ipak, to je volontiranje), ali onda dobar dio (kad čuje da sam svaki petak tamo) kaže nešto u stilu "Ajme, pa kako te to ne umara?", "Ne moraš baš svaki petak tamo", "Nemoj da ti to bude obaveza" i slično. U ovih skromnih 4 mjeseca volontiranja, nijednom mi nije bilo naporno. Naprotiv, to mi je odličan način da se opustim i završim radni tjedan.

A sada, kako i gdje volontiram? Ove školske godine prijavila sam se na volontiranje s još dvije prijateljice, a jedna je već i prošle godine išla. To je zapravo moja ekipa s kojom se inače družim i zanimalo nas je kako to izgleda. Da vam budem iskrena, nisam mislila da ću moći volontirati ovako često. Kad smo se prijavile, zapisale smo se i za prvi termin. Radi se o specijalnoj bolnici blizu moga grada u kojoj se nalaze djeca i mladi sa sindromima i poteškoćama u razvoju.

Sjećam se kako sam se osjećala kad sam prvi put išla tamo. Nisam znala što me čeka, bila sam užasnuta i bilo me strah. Bilo me strah prvenstveno zbog toga što sam se bojala da nešto krivo ne napravim. Suglasnosti koje smo dobili bile su pune nekakvih striktnih uputa (ipak su to teži bolesnici) i upozorenja. Mala greška i sve će poći po zlu, mislila sam.

Kad sam došla tamo, prvo sam bila u paru sa prijateljicom i nama su dali jedno dijete (neću otkrivati nikakva imena) na koje smo taj dan pazile. Kasnije, jedna sestra me zamolila da pričuvam malenog dječaka s kanilom u grlu. Držala sam ga kao kap vode na dlanu jer sam mislila da će se nešto dogoditi ako to ne činim. Sljedećih, ne brojim koliko, mnogo puta  bila sam s istim dječakom. Uskoro me počeo prepoznavati i ugodno sam se provodila s njim. Razvili smo neko čudno prijateljstvo u kojem je on zapravo imao veću korist. Bio je poprilično mudar i jako inteligentan i znao je iskoristiti moju energiju koliko god sam je imala. Često sam odlazila doma umorna i u bolovima (pogotovo ruke, volio je da ga nosim i ljuljam), ali sam bila opuštena i sretna. To su djeca koju vesele banalne sitnice. Ono što je nama normalno i svakodnevno, a možda čak i iritantno (paljenje i gašenje svjetla, metenje podova, jedenje smokića) njima je vrhunac dana. 

Sada je taj dječak doma i više ga neću vidjeti. Tužna sam zbog toga, naravno, ali sam i jako sretna što mu je bolje i što napokon može provoditi vrijeme sa svojom obitelji koja ga je ovako mogla samo posjećivati.

Sada kad idem volontirati, provodim vrijeme s drugom djecom. Njih je mnogo i obično su cijelo vrijeme u krevetima, ali ako mi (volonteri) dođemo, onda oni provedu vrijeme vozeći se u kolicima i igrajući se. Neki nisu uopće svijesni stvari oko sebe i ne znaju što se događa, ali opet, znaju da su sretni u trenutku kada ste s njima.

Ako imate ikakvu šansu, pokušajte volontirati. Raspitajte se u školi, zasigurno vas negdje mogu uputiti. Zapamtite, u redu je ako se bojite. U redu je ako ste umorni. U redu je što će vam možda trebati vremena da se priviknete. Nije lako kad krenete, ali kad vidite koliko ste sretni nakon što provedete svoje vrijeme pomažući nekome, nećete moći prestati.

Ne morate krenuti s nečim velikim i zahtjevnim. Ako ste gadljivi, bojite se krvi, ne volite da vas diraju mala djeca, ne sviđa vam se hraniti životinje i slično, krenite sa volontiranjem u knjižnici. Vjerujem da će gospođe koje tamo rade biti zahvalne što se ne moraju svaki put ustati vratiti knjigu ili pomoći nekome da nešto nađe.

 Prednosti volontiranja su mnoge. Bit ćete sretniji, osjećat ćete se puno bolje, možete upoznati nove ljude, steći ćete životno iskustvo, ali i uvidjeti koliko ste zapravo zahvalni na onome što imate.

Mana volontiranja je samo jedna, a ona je: nećete moći prestati.

Ugodan vam vikend, Lana.

Možda ti se svidi...

12 komentara

  1. Nažalost u mojoj školi nema volontiranja ali me je oduvek zanimalo kako to izgleda.Sada,kada si nam opisla,još više mi se dopada.Odličan post i želim ti da se što duže baviš time!<3

    http://littlebeautydreamer.blogspot.rs/

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti, uvijek se možeš raspitati i izvan škole :)

      Izbriši
  2. Divan post,nazalost nemamo nesto takvo u skoli,ali uvijek sam spremna pomoci onima kojima je pomoc potrebna.Tebi svaka cast. :)

    Minnah's Life

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo je verovatno najbolji post na tvom blogu, po mom mišljenju.
    Divno je to što radiš!
    Ja sam uvek za to da pomažemo bolesnima i onima koji su, na neki način, slabi i ugroženi. Neću ni naglašavati da svakako trebamo pomagati jedni drugima.
    Mnogo toga daješ, ali i mnogo toga dobiješ!

    Kathy's delight

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Puno ti hvala! Mislim da je naš život bolji kada sitnice iz njega dajemo drugima.

      Izbriši
  4. Ovaj post me je mnogo inspirisao. Volontirala sam na jednom sportskom prvenstvu, i ostalo mi je mnogo lijepih utisaka. Upoznala sam sportiste iz cijelog svijeta, a kada se zavrsilo nedelju dana sam plakala a i dalje mi nedostaju. Mozda jednom napisem moje iskustvo o volontiranju jer imam puno "pricica" kojih cu se rado sjecati zauvjek. Ako zelis posjeti moj blog
    mona-lifestylediary.blogspot.com

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Predobro! Ne znam jesi li putovala zbog toga, ali to je prekrasna prilika da vidiš svijet. Svakako ću čekati taj post.

      Izbriši
  5. Lana draga, malo je reći da si me oduševila i u potpunosti kupila ovim postom. Ja sam budući medicinski radnik, tako da u potpunosti razumem sve tvoje reči. Zaista si me ostavila bez teksta. Da je više ljudi poput tebe, ovaj svet bi bio drugačiji. Kod mene u školi nažalost nema volontiranja, ali mislim da volontiranje može da izvede svako, svakog dana u svom životu, tako što će pomoći onima kojima je ta pomoć neophodna. Te mi je zaista drago da sam čitala nešto na ovu temu. Ponavljam, zaista si me oduševila svojim rečima. Svaka čast. Imaš veliki respekt s moje strane.

    Gotičarka

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti na prekrasnim riječima, od srca! Ja se još dvoumim između nekih studija, ali i medicina mi je uvijek na umu, baš zbog ovakvih stvari. Respekt s moje strane za tvoje ambicije u karijeri :)

      Izbriši
  6. Odlican post,sve je predivno napisano!♥ Nazalost u mojoj skoli, a ni u okolini nema organizacija koje se bavi volontiranjem, ali svakako da i bez toga svi mi mozemo pomoci onima kojima je pomoc potrebna na neki nacin.:)

    Clan sam tvog bloga ako zelis uzvrati:
    http://aleksandrascorner.blogspot.ba/

    OdgovoriIzbriši